DA LI SE I VI PLAŠITE

Pročitao post jedne žene, nije bitno ime, prepoznaće se već, u kome piše da je “zbog pretnji i “upozorenja”, obrisala svoje političke statuse sa Fejzbuka na izričitu molbu porodice.”
Kaže da se nije uplašila ali objašnjava – “ne želim svoju decu da izlazem strahu, jer mi je njihov mir najbitniji.”
Zašto mi je ovo privuklo pažnju i zašto nije bitno ime?


Ovo je već četvrti ili peti put, da čujem istu priču u razmaku od par meseci.
Jedan čovek, opet nije važno ime, isto je to uradio jer mu je smetalo zbog posla. Bukvalno mu je rečeno – Kako mislite da radimo sa vama kad objavljujete svašta (u vezi vlasti, naravno) na svom zidu, na fejsu?
Drugi mi je rekao ovako – Pusti, bre, radimo i sa jednima i sa drugima, ništa me ne pitaj.
I tako dalje, slične priče.
Hteo sam tada da pišem nešto o ovome, ali nisam, ni sam ne znam zašto. Mislio sam, u stvari, da su u pitanju pojedinačni slučajevi, da ljudi možda preteruju. Uostalom, pravdao sam se sebi, još pre pet ili šest godins rekao sam šta sam imao na ovu temu – sa Trndom sam napravio “Operetsko – kabaretski – oratorijum” pod nazivom “Strah letnje noći”, baš osećajući tu vrstu pritiska svuda oko sebe. Pri čemu ne mislim na sebe što smo i nagladiči u podnaslovu “priredbe” – pričamo i pevamo za vas i vaše strahove.
Ne znam i ne mogu da tvrdim da se strah širi. Pre bih rekao da je odavno prisutan. Ali ljudi (do sada?) nisu imali hrabrosti da pričaju o strahu.
Slično sam doživljavao za vreme rahmetli Slobe. Svakodnevne pretnje, upozorenja, telefonski pozivi, da sad ne tupim i ne ispadam “žrtva” slavnih godina našeg života.
Moguće da se pojačava stisak. I da će biti, kako se bliže izbori, sve jači. Možda neko, vi što ovo čitate ili ja, neko od nas, dobije malo i u glavu, nikad se ne zna. Neki biciklista možda. Vozač trotineta. Skejter. Bilo ko. Niko nije siguran, to je jedino sigurno.

Ali kako god da bude, iskustvo me je naučilo da to ne pomaže onima koji bi da kontrolisano doziraju strah. Godine koje smo preživeli, govori da je to igra kratkog daha.

Od vremena Miloševića pa do danas mnogo toga se promenilo.
Ljudima ne možete zatvoriti usta. Jedna zatvoriš – nekoliko drugih se otvore.
Možete da plašite ljude, možete da pojačavate strah, pretnje, ucene… Sve se to radilo i radi se.
I normalno je da se ljudi plaše. Za svoju porodicu i za sebe. Ko kaže da se ne plaši taj laže.
Ali nešto jako važno treba da znaju “strahouterivači” – svako od nas ima svoj prag.
O.K. strah. I šta ćemo sad. Evo ja se plašim, kako ćemo prijatelji sad: da me prebijete, ubijete, zato što mislim drugačije od vas, od propisanog, savetovanog, što mislim svojom glavom, da mi neki vaš huligan prebije dete, suprugu, da isključite struju, znate već – široka je lepeza. Nema problema, ali to neće rešiti problem koji postoji.
Stvar je prosta: ne možete da uplašite sve ljude.
Nema toliko straha u Srbiji koliko nas ima, s razlogom, uplašenih i zabrinutih.
Strah se zato, mada izgleda šašavo, na kraju pretvara u hrabrost. Svako ko je uplašen, ko oseća strah, svako ko je zabrinut u stvari je hrabar.
Dakle, ne brinite za strah. Taj se najviše plaši sebe.

Miroslav Miletić

Podrška važna. Podrška je u stvari građanska  hrabrost. Klikni i doniraj. Ili nas barem pohvalite po boljim kućama. 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Back to top button
Close