Poema o ventilatorčiću vjetriću
hej ti
vjetriću
ventilatorčiću
ti što me tako nježno
miluješ
ti koji
moje kosti i kožu
(nemam sala
mnogi bi ubili za to)
miluješ
a ne dodiruješ
što ne zna svatko
ti
vjetriću
ventilatorčiću
što se ježim kad
prodješ
kad
proletiš iznad
mene
nemoćnog
malaksalog
nikakvog
prepuštenog
procesima u organizmu
na koje ne mogu da utičem
pa vrištim
u sebi duboko
bude dobro
vjetriću
da ostavim
trag
da sam probao
trudio se
da se
ipak
nisam predao
ventilatorčiću
(ko je izumeo ventilator
svaka mu se dala)
hej ti
vjetriću
uraganu moj
što si se pojavio
iznenada
neuobičajeno
za
ovo
doba
godine
kad su tropske
temperature
kako spolja
tako i unutra
u sobi
punoj
bolesti
u meni
punom bakterija
enter
ti vjetriću
ventilatorčiću
što moje
tijelo
tijelo vreteno
diraš u srce
pa mi
medeno
ti vjetriću
cunamiju moj
djavolčiću
vjetriću
ventilatorčiću
što znaš da
nisam
od leda
već od
vreline
hladiš me
ni mnogo
ni malo
nego
taman
ne
ne
ne
vjetriću
nisi
taman
ti svetao
si
ti
vjetriću
ventilatorčiću
moje jedino
svetlo
u
mraku
kroz koji
bauljam
rekoh ti valjda
kakav
nemoćan
malaksao
nikakav
hej ti
vjetriću
ventilatrorčiću
zaslužio si
pesmu
poemu
vjetriću
al ja
to
ne znam
napisati
zapjevati
vjetriću moj
ventilatorčiću
najmiliji
oprosti mi
ovako
nikakvom
zaklanom
zašivenom
delimično
do
enter
mestimčno
umereno
sa povremenim
šlajmovima
krvavim
bledo krvavim
što je dobro
i bude
tek
dobro
pa ću
onda glasno zapjevati
odrecitirati
te
ventilatorčiću
vjetriću
moj
poemo
moja
poezijo
vjetriću
moj
nastavi
ti
miluj me
mazi
i
pazi
i zvat
ću
te
ventilatorčić
moj
samo
moj
neće brat
da te zaboravi
nikad
never
more
moje
noćne
more
enter
(ulomak iz nedovršene poeme)
Miroslav Miletić
