Mala depresivna priča

Nikad nisam voleo Nove godine, dočeke, najluđe noći, sav taj nategnuti glamur, osmehe na silu, tu obaveznost ničim opravdane sreće baš na taj dan, pogotovu posle osam uveče a obavezno u ponoć – kad jedna poklopi drugu, kad krenu kuckanja penušavim pićem, opšte cmakanje i prenošenje žvala.

U praistorijska vremena, dok sam živeo od šanka do šanka, svaki dan mi je bila Nova godina. Ona zvanična bila je dobrodošla da predahnem i odmorim se za nastavak turneje u sledećoj godini. Pa čak i pre nego što sam se prepustio reci alkohola, priznaću vam, jednu Novu godinu sam dočekao sam, kod komšije u stanu, tragično zaljubljen i neshvaćen, slušajući ploče.

Da, ja sam depresivan odavno. Kao Nizozemska sam, oduvek ispod nivoa mora. A kad me vidiš i kad me čuješ ne bi rekao. Mogao bi čovek ruku u vatru da stavi, silne pare na opkladu da stavi da nema radosnijeg, vedrijeg, raspoloženijeg čoveka od mene. Jebi ga, prijatelji, to vam je ta nizozemska fora, napraviš te odbrane od vode koja svakodnevno nadire, preti da te poklopi i udavi, zaštitiš se branama i živiš, lalaš u zemlji lala.

Može to dugo da traje. Sve dok jednog dana brana ne pukne i crnilo krene da te prekriva. Veliki, teški, crni talasi, koji ti ne daju da ustaneš, da se krećeš, da dišeš, da radiš. U ta davna, nekontrolisana, depresivna vremena imao sam te crne misli, razvijao sam u svojoj glavi događaje u lošoj varijanti, pravio sam loša scenarija. Čak sam hteo i da pišem nešto kao crne priče, šoking čru blek storis, ali sam odustao. Bilo me sramota. Jer, na radiju ljudi su me slušali, ljudi su se smejali.

I tako sam jednom krenuo posle još jedne u nizu smehotresnih radio emisija, ogrnut svojim uobičajenim crnilom, krenuo i odjednom stao. Nisam mogao dalje. Pozvao sam burazera. Rekao mu da dođe. Stajao sam, bez ideje da mrdnem, gledao kako se spušta pravi, za sve ljude uobičajeni, mrak i čekao. Brat je došao brzo, posle tri – četiri veka, ko zna koliko stotina godina. Uhvatio sam ga za ruku i rekao mu da imam utisak da ću da padnem. Hodali smo ruku pod ruku, ja sam pričao, drobio sam, kao navijen, on je ćutao.

Kad smo malo odmakli, kad sam prohodao, rekao sam: “Jebo te kako sam glup, pa i ako padnem ne mogu da padnem dalje od trotoara.”

Brat je rekao: “Pa, ja te gledam koji ti je kurac, šta frkišeš. Kako crno padanje.”

I stigli smo do raskrsnice. Ja onda rekao da ću dalje sam. On je ostao. Okrenuo sam se malo kasnije, on je i dalje stajao i gledao za mnom. Mahnuo sam mu i zašao u prolaz do zgrada.

Mnogo godina kasnije pošto sam se, u rano popodne jednog utorka, raspao kao ogledalo u paramparčad pa me terapija mog druga doktora vratila u radno stanje, prolazio sam gradom, pozdravljao se sa prijateljima, slikao sa trubačima, konjima, deda mrazovima i razmišljao – koliko njih je depresivno? Koliko njih u ovoj prepunoj bašti koji veselo čavrljaju, selfiraju se na suncu poslednjeg decembarskog dana, su zapravo depresivni? Koliko njih je Nizozemaca?

Čitao sam negde da je više od trećine stanovništva depresivno, da ima mnogo mladih koji se teško nose sa mentalnim problemima. Čitao sam, ma šta čitao, gledao sam svojim rođenim očima kako je pandemija uništavala ljude, pretvarala ih u prestravljena bića. I kao iskusni depresivni Nizozemac provaljivao sam face po baštama. Gotovo da mogu da pogodim ko je na kojoj terapiji. Ksalol, Rivotril, Zoloft, kombinacija, uz bromazepam po potrebi, obavezne šetnje… mogao bih da radim u Domu zdravlja.

Čudno je to koliko se zabrinutosti krije iza svih tih nasmejanih ljudi. Koliko straha od onoga što donosi sutra. Čudno je kako se iza te izlizane rečenice – Srećna Nova godina, u stvari krije preplašena, misao – Daće Bog da mi/nam bude bolje.

Neće Bog da pomogne. Ni meni ni vama. Ni ovoj zemlji. Nije nadležan za depresiju, tugu, žalost i sve to što osećate a ne znate kako da nazovete. Šta da vam kažem. Ako ne znate pitajte doktora. Niko drugi vam neće pomoći. Ne možete ni sami sebi da pomognete. Barem ja nisam uspeo.

Deset godina sam se jebavao sam sa sobom. Jednom sam bacio sve lekove koji su mi prepisalivali razni doktori, uhvatio Bebu za ruku – otišli smo na more. Poneo sam samo kafetin ako me zaboli zub. Plašim se zubara. Letovanje je prošlo ali moja muka nije. Borio sam se tako, kao protiv Muhameda Alija, a u stvari protiv sebe, dobro sam se držao u ringu. Vremenom sam razvio osećaj za dolazak plime crnila. Krevet je bila dobra odbrana. Donekle.

A onda prsneš i ne možeš više sam. Treba ti doktor. Ljude je sramota da kažu da im treba pomoć. Nije ni čudo kad živiš u zemlji gde su “ludu” decu sklanjali od sela, krili ih umesto da im pomognu. Ljude je sramota. Šta će reći svet ako me vidi da idem kod psihijatra? I šta da mu kažem? Ko mi garantuje da neće da ide okolo i priča – vidiš onog tamo što se smeje, taj je bio lud skroz a vidi sad kako sam ga popravio.

Mene nije bio sramota. Pravo da vam kažem mnogo me bolelo nešto u predelu intimne regije šta će ko da kaže. Ljudi zaboravljaju da najviše u stvari vole sebe. Volim svoju decu, suprugu, psa ali volim i svoju guzicu. Ona je važna – ako je ona dobra biće i sve ostalo dobro.

Sou, doktor me je opravio, resetovao, vratio na fabričko podešavanje. Ali to nije kraj, moraš da održavaš formu. Vežbaj, pička ti materina, što kaže onaj iz viralnog spota.

Jer, život je igra. Ništa drugo. Život nije muka kako vole ljudi da kažu. Ja sam taj koji je od svog života napravio muku. Uz veliku pomoć sistema u kome živim. Uz nemerljiv doprinos sistema u kome živim. Mi smo ti koji, uz obilate podsticaje sistema, uz ozbiljnu podršku vlasti, uz nadčovečanske napore kontrolisanih medija stvaramo muku od svog života.

Tražite pomoć, tražite podršku, nije sramota biti slab. Nije sramota priznati. “Ja ne mogu više sam” – rekao sam jednom doktoru. Recite i vi ako vidite da ne možete. Recite čak i ako vam se čini da možete. Oslobodite se, jebe vam se šta drugi misle, i videćete da niste sami.

Evo mene, nisam sam, posle 40 godina zajedničkog života na istim lekovima kao i Dragana. Isti život živimo, iste lekove pijemo, šta je tu čudno. Možete li da zamislite taj nivo ljubavi kad pozajmimo jedan drugom jednu belu ili neku drugu boju. Ima jedna Arsenova pesma o tome. Znao sam da ću je doživeti. Nađite je na joj tubu, možda vam bude jasnije.

Evo mene, nisam sam, u predvečerje najluđe noći, razmenjujem pozive i poruke sa dragim ljudima. Mnogi od njih, gotovo svi su na nekoj terapiji. Mnogo njih su moji “tumorni ljudi” uglavnom žene koje su se izborile sa rakom. Jedna mi je na moju poruku odgovorila – “Zadnjih desetak dana sam po kontrolama. Top sam. Radujem se viđenju.”

Gde ćeš, posle svega što smo preturili preko glave, lepšu, jaču i bolju odbranu od depresije.

Gde ćeš lepšu poruku za Novu godinu.

Miroslav Miletić


Podrži iz glave, klikni na link i doniraj, svaka pomoć je dobrodošla. 

3 Comments

  1. Tražio nešto sasvim drugo, krivo skrenuo i završio ovdje. Sjajan tekst! Samo bih dodao da je ovaj period kad se slavi Nova Godina, s oproštenjem, sranje. Umjesto da se slavi u proljeće (kao prije), kad sve zeleni i oživljava, mi slavimo usred mrtvila zime. Piješ, slaviš, otrijezniš se i kad prođe mamurluk ostane samo sivo nebo, stabla bez lišća i nprazan novčanik jer se slavilo van realnih mogućnosti. Proljeće je optimističnije, a ako ne i to, bar sve nekako bolje izgleda. Idem čitati dalje, dali ste mi zanimaciju za tmurno subotnje popodne i hvala vam na tome!

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Back to top button
Close