PROKLETA TVRDJAVA SLJEZOVE BOJE

Sede tako Ivo i Meša, zamišljeni.

Ćute.

Odjednom, niko ni dan danas ne zna zašto, Ivo prekinu tišinu:”Ko sam ja koji delam i živim na svoju bruku i na svoju štetu, a ko je onaj drugi koji, ne poznavajući sebe, živi u istoj koži sa mnom, stideći se svog nerazdvojnog parnjaka.”

Meša ga pogleda:”Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.”

 


Tu ti se Ivo trznu, pogleda ga ispod oka i gotovo da viknu:”Tako mi se ponekad čini da je kod samog postanka mog duha i karaktera učinjena greška koju ništa više ne može popraviti!”

“Teško će se sporazumjeti dva čovjeka koja misle različito. Lako će se sporazumjeti dva čovjeka koja misle.”, odmahnu Meša.

Ivo uzdahnu:”Kad nisam očajan, ja ne valjam ništa.”

Meša klimnu glavom:”Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.”

Baš u tom trenutku, niko ni dan danas ne zna zašto, iz bašte izadje Branko Ćopić. Ne zaustavljajući se on im dobaci:”I najzad, završivši pesmu i padajući na zemlju, cvrčak još poslednji put ugleda u svom srcu svoje voljeno izgubljeno sunce i blažen potonu u naručje bele smrti.”

Ivo i Meša se pogledaše za trenutak a onda svako ode za svojim mislima.

Ivo je gledao u most, Meša u tvrdjavu.

I tako, sede tako Ivo i Meša, zamišljeni.

Ćute.

A ona bašta miriše.

Miroslav Miletić

Klikni i doniraj za još istinitih i šokantnih priča o klasicima naše kjiževnosti

 

Pokaži više

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Back to top button
Close